imageIVM1

Diary

Mi Buenos Aires querido - Moj ljubljeni Buenos Airese

09| 03| 2008

 

Kad sam se vraćala s prošlogodišnje turneje u prosincu 2006. žalosno sam gledala za tim veličanstvenim gradom koji me isprve u potpunosti osvojio. Zapjevala sam tad potiho, gledajući s prozora zrakoplova prema bezbronim svjetlima: "Mi Buenos Aires querido, cuando yo te vuelva a ver.." (Moj ljubljeni Buenos Airese kad ću te opet vidjeti)..... poznate one riječi Tanga velikog skladatelja Carlos Gardela, ne sluteći niti malo da ću mu se opet vrlo uskoro vratiti. Čulno. Dirljivo. Način tugovanja i bijega. To su draži tanga, putenog plesa i tmurne pjesme bordela Buenos Airesa s kraja 19. stoljeća. U Argentini koja još stenje nakon gospodarskog sloma, drevne teme tanga i danas su neokaljane: sjećanje na ljubav, žaljenje nad gubitkom. Iz Brazilije sletila sam u Buenos Aires, grad za kojim sam cijelu godinu čeznula. Blag, topao, ljetni vjetar puhao je s dugih ulica, najširih avenija na svijetu. Porteños, starosjedioci u Buenos Airesu tvrde da je njihova Avenida 9 de Julio najšira avenija na svijetu. Vjerojatno je to ujedno i najzakrčenija avenija na svijetu. Taxi je spas ukoliko nije prezakrčeno, ali ako predugo traje vozači taxija ili poznatih colectivosa (maleni autobusi koje Argentina nudi kao rješenje problema javnog prijevoza) su toliko simpatični. Oni pričaju sa svojim putnicima i komentiraju sve i svakoga. Od njih, već na samom dolasku možeš saznati sve što se trenutno događa u gradu i toj ogromnoj zemlji.

Uz to, njihov sulud, ali prilično siguran način vožnje pravi je simbol brzog ritma života u ovome gradu Tanga. I da nije bilo Tanga sigurno ne bih susrela ni veliku Jane Fondu koja je prisustvovala na svoj 70. rođendan onom istom Tangu u eksluzivnom hotel Faeni Buenos airesa. "Croatia, what a wonderful place!" uziknula je kad smo se upoznale.

Obavezno ti svugdje u Buenos airesu u lice ostane Obelisk visok oko 70 m koji se vidi iz daleka. Postavljen je na sredini Avenide 9 Julio godine 1936., u znak sjećanja na prvo neuspješno osnivanje ovog grada. Današnji velegrad, koji ima oko dvanaest milijuna stanovnika, imao je vrlo burnu prošlost koja je trajala oko četiri stotine godina. Ovo je grad i zemlja useljenika koji su uglavnom došli iz Španjolske i Italije. Ima i puno Hrvata, koji jako čeznu za svojim krajem. Dolazak Hrvata u Argentinu možemo podijeliti u tri povijesna razdoblja. Prvo i drugo razdoblje činila je ponajprije ekonomska, a treće politička emigracija.

Prve povijesne podatke imamo za hrvatskog isusovca Nikolu Plantića, rođenoga u Zagrebu godine 1720., koji je na područje današnje Argentine stigao 1748. Uz ostalo, bio je profesor logike na Isusovačkom sveučilištu u Cordobi, gradu 700 kilometara udaljenom od Buenos Airesa, a prije izgona isusovaca iz Južne Amerike, godine 1768., bio je neko vrijeme rektor Colegia Nacional u Buenos Airesu, najelitnije argentinske gimnazije.

Nastupila sam u čarobnom Buenos airesu 9. prosinca 2007. u prekrasnom muzeju u srcu grada, u Palači Noel, u znamenitom Muzeju hispanoameričke umjetnosti Isaac Fernandez Blanco. Koncert je organiziralo Veleposlanstvo RH u Argentini uz kolaboraciju i susretljivost kustosa ovog prekrasnog muzeja, a ostale koncerte po Argentini i Uruguayu organiziralo je isto Veleposlanstvo uz pokroviteljstvo Ministarstva kulture RH, te svesrdnu pomoć počasnih konzulata RH u Cordobi i Montevideu.

Uz djela F. Mendelssohna, F. Liszta, te I. Albéniza, uvrstila sam u repertoar i djela prve hrvatske skladateljice Dore Pejačević kojoj sam posvetila i svoju zbirku poezije «Život cvijeća». Odabir stihova iz ove zbirke publici je predstavio argentinski glumac Alejandro Grisoski. Mom pozivu rado se odazvao i Pablo Covacevich, argentinski gitarist hrvatskog porijekla koji je publici poklonio izvedbu svoje kompozicije «Chorinho a Lola» i tango «Nunca tuvo novio» argentinskog autora A. Bardija.

Dok sam vježbala u muzeju dan prije koncerta u susret mi je došla neobična curica od devet godina. Rekla mi je decidiranim tonom: "I ja ću postati pijanistica!" Zagrlile smo se i postale prijateljice. Slušala me cijelo vrijeme mojih priprema za koncert a da se nije pomaknula sa stolice, zijevnula, niti trepnula. Mislila sam, zasigurno je kćerka kustosice ovog muzeja.

Ali, kako često možemo biti prevareni ako stvaramo zaključke prije nego poznajemo stvar do kraja tako sam pogrješila požurivši zaključiti odakle je preslatka Lorencia.

Desetak minuta nakon ovih razmišljanja da ocjenim odakle bi mogla biti ta bistra, nježna i strahovito inteligentna djevojčica ušla je žena vrlo umornog izgleda s krpom u ruci.

"Ovo je moja mama!" uzviknula je Lorencia ponosno i uz to dodala: "Ona čisti ovaj muzej i očistiti će tvoj klavir za večeras!" Ostala sam bez teksta strahovito dirnuta ovim saznanjem.

Navečer, u publici među gomilom svijeta, jedne od kustosica nije bilo, ali je zato među brojim ljubiteljima glazbe sjedila Lorencia sa svojom majkom. Poslije koncerta saznala sam da su putovale dva sata autobusom kako bi prisustvovale mom koncertu. Sjetite se ove priče kad vam se Knežev dvor učini predalekim.

Povijesno središte Buenos airesa je Plaza de Mayo, kojom dominira predsjednička palača Casa Rosado. Sve udaljenosti u Argentini mjere se od "nultog kamena" koji stoji upravu tu, na Kongresnom trgu. Nemojte posjetiti Buenos aires bez da se prošetate do Teatra Colón – tog čudesnog kralja svjetskih teatara. Toliko je golem da ne znaš ni gdje je ulaz ni izlaz. Trenutno se restaurira i najavljeno je njegovo ponovno otvorenje u proljeće 2008., a da bi priča i prizor bio ljepši obavezno se slikajte pred golemim stablom fikusa koje se nalazi pred samim teatrom u srcu grada. Korijeni ovog fikusa možda su negdje u Atlantiku!

Popularna odredišta ovog prekrasnog grada su San Telmo, Recoleta, Palermo, Belgrano, a poglavito La Boca, gdje će vas zasigurno zaustaviti jedan od plesača Tanga i ljubazno zamoliti za ples kako što se i meni dogodilo. Prije gotovo sto godina tango je osvojio Buenos Aires i do dana današnjeg ostao u središtu emotivnog života porteña – stanovnika lučkoga grada Buenos Airesa – jer dirljiva, uznesena, čeznutljiva lirika glazbe čini esencijalni dio pripadnosti ovomu napaćenom, ali sjajnome gradu.Veselo oličene drvene kuće jarkih boja prava su atrakcija i šarm živopisne La Boche...

Predivna Patagonija - kraj il' pocetak ovog svijeta?

 

Kako opisati Patagoniju, ovaj zemaljski raj bez premca, kraj svih mogućih superlativa i misterioznih uzdaha! Patagonija je kraljica jezera i ne može biti opisana riječima. Može samo biti gledana satima i danima sa svim mogućim divljenjem u carstu njene beskrajne tišine. "Ukrala" sam tri dana ove opsežne turneje da bih posjetila ovaj čarobni kraj, Bariloche – vrhunac Patagonije sa svojim jezerima, Andama, predivnim gradićima poput onog San Martin de los Andes ili Villa Angostura. To je jedan od onih najljepših par poklona koje sam sebi u životu poklonila. Slavni čileanski pjesnik Pablo Neruda je možda najtočnije opisao snagu emocija koju pruža patagonijsko prostranstvo kada se prvi put suočite s njim: "- Sada mogu i umrijeti, a da mi ne bude žao-...!" glasile su riječi poruke u pismu jednom od prijatelja, napisanog za vrijeme boravka u Patagoniji. Kada je Magellan sa svojim pustolovima prvi puta stupio na tlo južnoameričkog kontinenta s njegove pacifičke strane, iznenadila ga je zanimljiva pojava prvih urođenika s kojima se susreo. Indijanci, oniži rastom, a širokih pleća, dobroćudnog izraza lica, stajali su prema njemu u neobično širokoj kožnoj obući. Objašnjenje kako se taj čudni dio odjeće koristi zbog bržeg i spretnijeg hodanja po dubokom snijegu Anda, bio je sasvim dovoljan, a čitava regija je vremenom dobila ime Patagonija jer "patagonas" na jeziku Mapuchi indijanaca znači - široko stopalo!

Patagonija se danas prostire na više od 2000 kvadratnih kilometara, od Rio Colorada na sjeveru do vrha Horn, najjužnije točke južnoameričkog kontinenta. Obuhvaća skoro četvrtinu ukupne površine Argentine. Granično pitanje uvijek se postavljalo izmedju Argentine i Čilea. Moja ideja bila je obići u tri dana San Carlos de Bariloche, Siete Lagos, Nacionalni park Nahuel Huapi, Villa Angostura, San Martin de los Andes i još nešto ako se stigne. Zamislite, u jednom danu, olako ćete, začarani diversitetom Patagonske prirode, mijena koje sadržava, različitost krajolika svako desetak kilometara i bezbroj stada dobrih lama tu i tamo, prijeći malenim turističkim kombijem oko 600 – 700 km! I to je ništa! Jer Argentinska Patagonija zauzima oko 800 tisuća km2 i dijeli se na tri vrlo različita dijela: obalu, visoravan i Ande. Na pustinjskoj visoravni klima je kontinentalnija nego u ostatku regije i može biti izuzetno surova. U čitavoj Patagoniji malo je padavina, ali vjetar stalno puše, cijele godine, od planina ka oceanu. Pejzaž je toliko neopisivo lijep da mi ponestaje riječi. Kristalna, modrozelena jezera, sagovi beskonačnih planina s bijelim kapama od vječnog snijega, glacijali ili komadi leda ukorijenjeni na svom carstvu, a između toga toliko ukusno ukrašena polja prepuna neopisivo lijepih boja cvijeća. Uglavnom su to polja lupina svih boja. Prevladavaju plavi, kraljevsko plavi koji prerasta sve do ljubičaste boje. I žuti "amarillo" cvijet koji je prekrio gotovo sve. Na području Anda nalaze se velika jezera (Nahuel Huapi, Viedma, Argentino).

Svi su glacijalnog (ledenog)porijekla. Sami grad Bariloche noviji je grad ustanovljen 1902. godine. Ima lijepu katedralu i leži na prostranom, morsko modre boje, jezeru Mascardi. Ovo je kraj čokolade i prekrasnih pasa Bernardinaca. Sigurno će Argentinci reći da im je ovo dom na što bi se Švicarci zasigurno uvrijedili. Ovi psi toliko su dobročudni i veliki su prijatelji i spasitelji čovjeka u ovoj prekrasnoj, ali surovoj prirodi.

Često ćete ovim krajem susresti starosjedioce; tipične djevojke crnih dugih pletenica koje se neće rado slikati s vama jer su jako, sigurno s razlogom, ustrašene.

Ako idete u Patagoniju moj savjet je: "Obucite se dobro, svakako vjetrovku, duge hlače i tople čarape". Malo ste začuđeni jer tamo je ljeto i u Buenos airesu je i do 40°C? ...Da, ali u Patagoniji vas ništa ne smije iznenaditi.

I tako vozeći se tom rajskom zemljom koja ti se često dojma kao početak ili kraj svijeta, pusti maštu da plovi i napoji dušu beskrajno lijepim krajolicima koji su neusporedivi s bilo čim na ovome svijetu. Patagonija, Brazil i Iguaçu slapovi (uz poneke dijelove Kanade, a i naše divne zemlje Hrvatske) su sigurno najljepša i najmističnija mjesta koje sam do sada imala sreću posjetiti. Divno je što me upravo moja profesija dovela u ovaj raj, glazba – taj čudesni jezik kojeg razumije svatko! I kojeg koristi svatko!

U glavnom urugvajskom gradu predstavila sam se brojnoj publici dana 12. prosinca koncertom u prekrasnoj dvorani Sala Patio Colonial de Palacio Santos u Montevideu, a ovu divnu i po svemu opsežnu i bogatu turneju završila sam nastupom u Kazalištu Libertador (Gran Teatro Libertador) u Córdobi 19. prosinca 2007.

Naravno da me fascinirala golemost rijeke La Plata koju treba prijeći da bi se iz Buenos Airesa stiglo u glavni grad Uruguaya. I kad vam u luci tog raskošnog grada netko srdačno prozbori: "Dobro nam došli!" suze će se zastakliti u očima bilo koga od nas tko tu pohodi po prvi put. Ovaj prekrasni grad sadrži veliku raznolikost arhitektonskih stilova. I kad je davne 1519. portugalac de Magalhães prvi put ugledao kopno, ploveći ovom najširom rijekom svijeta uzviknuo je: "Monte vide eu!" ...Brežuljak vidjeh ja! Upravo ovaj prvi uzvik pred budućim prelijepim glavnim gradom Uruguaya postao je i njegovo ime: Montevideo.

U Montevideu brojni su Hrvati koji čeznu za svakim najmanjim tračkom Hrvatske. Dočekali su me žedno, a najzaslužniji za moj divni, iako kratki boravak u Uruguayu je zasigurno naš šarmantni i simpatični počasni konzul g. Antonić i njegova slatka obitelj. Svirala sam ovdje na klaviru kojeg je Hrvatima u Uruguayu darovao dugogodišnji predsjednik Hrvatskog doma, gospodin Jaugust koji je i nazočio koncertu.

Grad Córdoba najstariji je grad predivne Argentine i seže u 17. stoljeće. Glavni je grad istoimene provincije u središnjem dijelu države, ali je i svima nama dobro poznato da postoji i onaj koji je glavni grad istoimene provincije u Španjolskoj Andaluziji. Argentinska Córdoba nalazi se u srcu ove zemlje u podnožju tzv. Sierras Chicas i drugi je najveći Argentinski grad. U kulturi mogao bi se nazvati rivalom Buenos Airesa, a po starini sigurno ne jer je Córdoba starija. Posjetite obavezno crkve ovog predivnog grada, katedralu, upoznajte mnoštvo simpatićnih Hrvata koji tamo žive, kao što je i naš konzul g. Nakić koji se i pobrinuo za moj boravak i koncert.

Malbec! Malbec! Vino je iz snova.. u Argentinu su ga donjeli talijanski i španjolski imigranati. Svoj dom ova sorta je našla u Argentini gdje se uzdigla do kultnog statusa i izvrsne samostalne kvalitete. Malbec je u novoj domovini pronašao fenomenalno poticajne uvijete rasta, te je bez sumnje argentinski malbec jedan od najuspješnijih i najukusnijih na svijetu, prava zvijezda među argentinskim vinima. Uz Malbec kušajte u Argentini još i Empanadas, roštilje poznate i neopisivo ukusne Parillas, otiđite na operu La Pampa i saznajte više o nastanku ovog misterioznog kraja, upoznajte se s Gauchima, na deltu Tigre, probajte čaj El mate, gdje cijelo društvance veselih argentinaca pije čaj iz iste slamke tzv. "bombilla". Svatko ima svoj "đir" dok se zdjelica "mate" ne isprazni. Pa onda opet "da capo", još jedan đir.

I dok tako putujete beskrajnom Patagonijom možda vas i simpatični vozač turističkog autobusa ili "cebador" (onaj koji poslužuje čaj El mate) ponudi svojim mate, kojeg "umijesi" dok vozi prostranstvima tog prirodnog raja. Ne odbijte mu to jer bi ga to moglo povrijediti.

I tako, kao što je Argentina beskrajna i jedna od najvećih zemalja svijeta s ukupno 33 milijuna stanovnika tako i moji dojmovi, koliko s koncerata ove turneje toliko i sa svih čarobnih destinacija koje sam posjetila, nema kraja i ostaje kao vječna inspiracija u svim mojim sljedećim misijama i stvaranjima. Na kraju ovog mog putopisa dugujem još jednom veliko hvala prijateljima pri Veleposlanstvu RH u Argentini, poglavito Veleposlanici, gospođi Miri Martinec, svesrdnoj podršci Ministarstva kulture RH, i spomenutim počasnim konzulima.

U zračnoj luci Ezeiza, u Buenos Airesu uz zvuke Tanga i one iste pjesme Carlosa Gardela, opet s nostalgijom u srcu, uz bezbroj divnih prizora koji su mi zaokupili misli i zarobili me da se opet uskoro vratim, ispratili su me uzvici mojih divnih prijatelja: "Ivana, poljubi nam domovinu! Ivana, hasta pronto!"

 

[ back ]