imageIVM1

Diary

Južna Amerika - Dobro došli u Curitibu

24 | 01 | 2011 | Dubrovački list

 

Curitibu su osnovali portugalski doseljenici u 1693. i glavni je grad brazilske države Paraná. Curitiba je stoga sjedište kulturnog, univerzitetskog i ekonomskog života, a posjeduje prekrasni univerzitetski kompleks Universidade Federal do Paraná

Zeleno, zeleno, zeleno i opet zeleno. To je ono što još vidim kad zatvorim oči i odlutam u Brazil. Zeleni ocean divovskih dimenzija. Milijuni zelenih nijansi do tada nikad viđenih. Uz mističnost, nijemo, stoički mirno prostranstvo koje samo svjedoči o pustim stoljećima presretnih tih biljaka koje rastu u nedogled Bem-vindo a Curitiba! Você também faz parte da nossa história (Dobro došli u Curitibu! I Vi ste dio naše povijesti) - dočekale su me tople riječi na aerodromu Afonso Pena u Curitibi uz ozaren osmijeh Agnalda, glavnog menadžera orkestra Camerate Antique de Curitiba. I dok smo ulazili u službeno gradsko vozilo i dok sam sa sebe svlačila sve pulovere, šofer je do daske pojačao radio na kojem je urnebesno svirala glazba... ni pet, ni šest već Salsa! Vani 30°C. "

PALA S MARSA

Pa gdje sam ovo pala s Marsa!" - tiho sam govorila sama sebi i radoznalo gledala kroz prozore auta koji je suludo hitro vozio ulicama tog brazilskog grada...teško je bilo uloviti sve što je zaokupljalo moju pažnju, a i konverzirati s dvojicom prijaznih domaćina. Curitiba nije tako velik grad, zar ne?" - upitala sam odjednom... na što su mi ponosno odgovorili da broji skoro 2 milijuna stanovnika. Prolazili smo golemim avenijama, nad kojima strše prekrasna, tropska stabla, visoka, visoka... neke kuće nisu imale niti poštanski broj i bilo mi je u trenu jasno da nijedan brazilski grad nije pošteđen i da svaki ima "svoje favele". Bliže centru gradom su dominirale prekrasne, elegantne građevine, palače i crkve pa mi je bilo lakše jer sam shvatila da se radi o čarobnom gradu s bogatom povijesti. Curitibu su osnovali portugalski doseljenici u 1693. i glavni je grad brazilske države Paraná. Curitiba je stoga sjedište kulturnog, univerzitetskog i ekonomskog života, a posjeduje prekrasni univerzitetski kompleks Universidade Federal do Paraná.

Dočekao me ekskluzivan hotel, u njemu ekstremno prijateljska atmosfera, naši koncerti objavljeni posvuda, baš posvuda, pa i na autobusnim postajama kuritibskih favela. Ujutro pred prvi pokus s orkestrom probudila me gromoglasna kiša ogromnih kaplji. To je tropski "tuš" i dnevna hrana prekrasnom raslinju koje posvuda dominira. Kaplje kao patate!
Za doručak obilnog voća i povrća, svih boja, obilje prirodnih sokova... i naravno fantastična brazilska kava....café com leite bila mi je svakodnevni drug.

PRELUDIJ: LENTO

Pa i nisam mogla bržeg koraka do dvorane koja me ljepotom začarala onog toplog ljetnog jutra kad smo imali prvu probu. Znatiželja me kočila, a i nesnosna vrućina, te silni žamor na ulicama grada. "Tu je naša dvorana!" - pokazao mi je domar put odškrinuvši mi ponosno vrata veličanstvene dvorane Capele Santa Maria sa Steinway glasovirom spremnim za nas. Zdanje je samostansko iz doba jezuita kojih je posvuda u Južnoj Americi. Za sobom su ostavili goleme vrijednosti i trag. Bila sam strahovito iznenađena ljepotom ovog zdanja, štukaturama, vitrajima i freskama prepunom dvoranom dok sam osluhnjivala vježbanje orkestra nadarenih glazbenika koji su me s osmijehom znatiželjno pogledavali. Camerata Antiqua grada Curitibe fantastičan je gudački glazbeni korpus, osnovan 1974., te je slavio svojih 36 godina postojanja. Imala sam veliku čast da sam s orkestrom u dvije večeri za redom, uz palicu jednog od najboljih dirigenata Brazila, gosta dirigenta veoma respektabilne São Paulo filharmonije maestra Petrija, izvela krasni repertoar i to: J.Turinu Simfonijsku rapsodiju op.66, te A.Piazzollu: Tres Piezas para Orquestra de Camera (ar. José Bragato) napisanu 1921. - 1922. Uistinu, za Piazzollu sam se pribojavala budući da sam se našla u Južnoj Americi s tom zahtjevnom partiturom, s vrlo iskusnim, karizmatičnim dirigentom te s nepogrešivim, entuzijastičnim orkestrom koji su već na prvom pokusu zvučali kao nosač zvuka. Dvorana prekrasne akustike. Radilo se neumorno i jutrom i popodnevima, unatoč silnoj vrućini...ili vježbao svatko za sebe ili zajedno s dirigentom.

FUGA - ALLEGRO

U korespondenciji s maestrom Petrijem, prije mog polaska za Brazil utanačili smo detalje oko tempa i provjerili sve unaprijed. U drugom stavku Piazzolle skladatelj progovara polifono, a u ritmu argentinskog tanga. Naprosto, neodoljivo lijepa glazba. Činilo mi se da osim dirigenta, orkestraša i mene plešu s nama i glasovir i trjemovi dvorane. Već na prvom pokusu oduševljenje. Orkestar i maestro plješću meni, a ja svesrdno njima. Isto je protekao i ostatak naših pokusa, te oba koncerta. Maestro nije skrivao radost i zadovoljstvo pa me je na pozornici, pred publikom, koja je frenetično pljeskala s nogu, zagrlio uz čestitke poslije svakog odsviranog djela, na oba koncerta. Nikad to prije nisam doživjela. Koji topao narod, a kako samo talentiran! Bez frustracija kojim se hrane Europljani. Bez gorčine i bez ropstva ljudskog uma i srca prouzrokovanog vlastitim nezadovoljstvom. Ne, toga tamo nema. Pa, i to je dobar razlog zašto se svira dobro. Umjetnik se mora osjećati dobro i radosno, unatoč satima rada i pripreme.

DIVERTIMENTO: ALLEGRO MOLTO

Oh, da, maestro mi jest napisao da je tempo koji zamišlja u trećem stavku Piazzolle 152 na što sam se pomalo šokirana našalila i pitala ga da li želi da ja u Curitibi izdahnem. U takvoj brzini umjetnik nema vremena za disanje. No, ipak, premda smo utanačili komodan tempo za solistu i za orkestar, na prvom koncertu, 26.studenog, mtro. Petri iznenađuje svih. Adrenalin radi, zanos i strast također pa maestro započne upravo onako brzo kako je primarno, pomalo u šali, zamislio. Nemoguće je bilo pratiti i isvirati sve tonove, disati, misliti, oblikovati, frazirati, formirati. Zadnji ton, uzvici bravo, standing ovacije, dvorana dupke puna. Nevjerojatno! Sama pred sobom položila sam težak ispit i osjetila sam se jako radosno. To je neobuzdana Južna Amerika! Tamo te nikad ništa ne smije iznenaditi. Simpatično je da je geslo te goleme zemlje napredak i red (Ordem e progresso). Napretka ima puno, ali reda i ne baš, ali upravo tako funkcioniraju sjajno!

NEDJELJNI MARKET U CURITIBI

Zaslužena razonoda u Nedjelju nakon dva koncerta, petak i subota (26. i 27.studenog). Šetnja starim ulicama gdje se svake nedjelje odvija vrlo raznolik market, a pogled seže do antiknih crkava, divnih stabala u srcu grada, razonode, žednih pasa koji lijeno leže po pločnicima uz spektar tropskog voća, kile manga, marakuje, papaje, ananasa, kokosa. Šetnja starom jezgrom dovodi do prekrasne kuritibske katedrale, Catedral Metropolitana de Curitiba, koja je u ljetnom ruhu već anuncirala Božić.
Gradski autobusi Curitibe su idealni. Grad ima najbolji koncept urbane javne prometne mreže u Brazilu. Skuplja, ali ne preskupa varijanta su taksiji koji su ekstra narančasti.

SERRA DO MAR - ZELENI OCEAN

Zeleno, zeleno, zeleno i opet zeleno. To je ono što još vidim kad zatvorim oči i odlutam u Brazil. Zeleni ocean divovskih dimenzija. Milijuni zelenih nijansi do tada nikad viđenih. Uz mističnost, nijemo, stoički mirno prostranstvo koje samo svjedoči o pustim stoljećima presretnih tih biljaka koje rastu u nedogled. Ptice, šaroliki leptiri, rijetke životinjske vrste, raznoliko cvijeće, modre hortenzije, bromelije samo su neke od spektra vegetacije koja posvuda kao da "remeti" zavidni mir zelenom prostranstvu. Iskoristih dan za sebe i posjetih prašumu Sierra do mar Paranaguá-Curitiba ferrovia. Izlet traje osam sati željeznicom izgrađenom od 1880. do 1885. koja se kreće sporo kao puž. Nikad mi nije bilo draže da putovanje traje tako dugo, bez busole jer mi se činilo da se vozim kroz raj. U nepunih 5 godina realiziran je ovaj mirakulozni projekt koji obuhvaća 13 tunela, 30 mostova preko nevjerojatnih usjeka i padina, prepunih paprati i visokih palmi koje se drže zemlje do iznemoglosti. Na projektu je radilo oko 9000 ljudi. Vlak prolazi kroz mirna područja ali i takve neopisivo, sablasno strme aveti. Nikad kraja tom zelenom oceanu. Pa će i brazilska himna to lijepo reći: Naše šume imaju bezbroj života.

NEYMEYER - MUSEU DO OLHO

U sred jedne tople noći banuli smo autom pred jedno od najsofisticiranijih arhitektonskih remek-djela. Bio je to Neymeyerov muzej umjetnosti "Olho" (Oko) koji strši nad gradom Curitiba. U njemu se po danu igraju svjetlosti, u njegovim staklenim plohama "putuju" oblaci, vide se odsjaji prolaznika, svijeta, sve što cirkulira oko tog zdanja. Simboličan je naziv ove čudnovate, prekrasne, gotovo lirske građevine; uistinu umjetnost ima oko koje seže i prodire najdublje, baš svugdje, a forma muzeja govori dovoljno sama za sebe: u njoj je ogromna kolekcija prekrasnih eksponata, a genijalni brazilski arhitekt i urbanist inaugurirao je ovo djelo 2002. u svojoj 95. godini! Rođen 1907. u Rio de Janeiru jedan je od najvažnijih predstavnika moderne arhitekture i pionir upotrebe armiranog betona. Aktivan je već više od devedeset godina, te je jedan od kreatora brazilskog glavnog grada Brazilije. Njegove građevine sofisticirane su, divne, nose nešto nebesko, neprolazno, nose krivulje nesnosnih brazilskih šuma i rondel formu koja romantično, iako u svemu uravnoteženo u svom zasanjanom bijelom ruhu prisjeća na Planet i poručuje onu esencijalnu poruku: Eppur si muove!

Parabéns Ivana! (Čestitke Ivana)

U dvorištu pored dvorane Capela Santa Maria svakog dana mnoštvo djece s njihovim "planetom", loptom. Nema tog braziljerosa koji sobom na svijet ne donese već prirođen "grif" za njihov omiljeni sport. Po tome najviše i poznaju Hrvatsku pa mi je bio drag komentar da su Hrvati spretni i s rukama i s nogama, poslije što su čuli koncert prve gostujuće umjetnice iz Hrvatske. Od prvog pogleda našla sam mog malog princa Peléa. Njegov me pogled ispratio iz Curitibe kada je uz svoje poljupce došapnuo sasvim tiho: Parabéns Ivana!

 

[ back ]